Bolja regulacija financijskih usluga u Europi

U studenom 2006. Europska je komisija pokrenula akcijski plan u sklopu programa poboljšanja regulacije s ciljem smanjenja troškova regulacije u EU za 25% do 2012. (vidjeti detalje u prikazu „Bolja regulacija u Njemačkoj i EU“ na ovim stranicama). U okviru te inicijative nizozemska je vlada pokrenula dijalog sa središnjom bankom i industrijskim interesnim asocijacijama. Dijalog je izgrađen na zajedničkom razumijevanju da akcijski plan ne mora dovesti do deregulacije ili promjene ciljeva politike, ali mora dovesti do poboljšanja mjera kojima se postižu ciljevi regulacije i do smanjenja njihovih troškova. Zahvaljujući dijalogu javnog i privatnog sektora zasnovanom na zajedničkom razumijevanju ovih načela, nizozemske su institucije objavile dokument s konkretnim prijedlozima i otvorile javnu raspravu.

Prvi se prijedlog odnosi na informacije koje se obvezno pružaju potrošačima financijskih usluga prije sklapanja ugovora. Nizozemske institucije smatraju da je sadašnja regulativa (koja pored MiFID-a obuhvaća još sedam financijskih direktiva) neprecizna i ekstenzivna te stvara nepotrebne troškove za financijske institucije. Nizozemci predlažu da se zahtjevi za pružanjem informacija jasnije podijele na osnovne, koje bi institucija morala pružiti klijentu prije sklapanja ugovora, i druge važne informacije, koje bi institucija morala pružiti klijentu na zahtjev. Uštede bi mogle biti velike.

Drugi se prijedlog odnosi na precizno definiranje trajnoga medija na kojem su institucije prema propisima obvezne izvještavati svoje klijente. Brza evolucija informatičke tehnologije zahtijeva da se u tekst direktiva uključi odredba prema kojoj bi se svakih pet godina proširivala definicija trajnog medija novim tehnološkim rješenjima što bi moglo dovesti do značajnih ušteda prigodom slanja različitih izvješća.

Treći se prijedlog odnosi na propise o prijenosu različitih portfelja odnosno imovina. Bez obzira radi li se o poslu sekuritizacije ili jednostavnoj prodaji financijske imovine odnosno skupa („pool“-a) srodnih financijskih ugovora, u većini europskih jurisdikcija postoji obveza da se za takav prijenos mora tražiti dozvola krajnjeg klijenta. Nizozemci predlažu da se takva obveza ukine ukoliko regulator financijske institucije na koju se imovina prenosi može potvrditi da institucija na koju je imovina prenesena raspolaže odgovarajućim iznosom kapitala za pokriće rizika koji proizlaze iz prenesene imovine.

Četvrti se prijedlog odnosi na višestruke obavijesti regulatorima u različitim državama-članicama. Nizozemci predlažu da pan-europske financijske institucije izvještavaju samo regulatora u matičnoj zemlji koji će potom dijeliti informacije s regulatorima u drugim zemljama u kojima posluje međunarodna financijska institucija.

Peti se prijedlog odnosi na odredbe koje ograničavaju „outsourcing“ u financijskim institucijama. Nizozemci primjećuju da su te odredbe različite za različite vrste financijskih institucija (bez jasnih razloga za to) i da se razlikuju od zemlje-članice do zemlje-članice. Prijedlog ide za ujednačavanjem odredbi o outsourcingu na razini EU i cjelokupnog financijskog sektora.

Šesti se prijedlog odnosi na širenje slobode u pogledu pravnih oblika koje mogu poprimiti osiguravatelji. Predlaže se izbacivanje te odredbe iz odgovarajućih direktiva o osiguranju i prihvaćanje općenite odredbe koja će omogućiti sve pravne forme putem kojih osiguravatelj može poprimiti svojstvo pravne osobe koja može preuzeti prava i obveze.

Sedmi se prijedlog odnosi na potrebu stalne evaluacije regulacije. Nizozemci konkretno predlažu da se u sve direktive ugradi odredba koja će obvezati Komisiju da u suradnji s vlastima država-članica svake tri godine napravi analizu provedbe regulacije i njene učinkovitosti s posebnim naglaskom na prijedloge za uklanjanje nepotrebnih administrativnih tereta.

Pored sedam glavnih tema, nizozemski prijedlozi uključuju i niz detaljnih operativnih prijedloga za poboljšanje financijske regulacije EU. Primjerice, traže skraćivanje obveze za čuvanjem dokumentacije o transakcijama s pet na tri godine uz mogućnost da vlasti precizno propišu koje bi se konkretne informacije o transakcijama morale čuvati dulje od tri godine. Također predlažu da se u Direktivi o prospektu ukine obveza prijevoda sažetka prospekta i umjesto toga propiše jedan jezik na kojem bi se svi prospekti u EU trebali objaviti, a upozoravaju i na to da Treća direktiva o sprječavanju pranja novca sadrži preopćenite odredbe o obvezi financijskih institucija da utvrde porijeklo bogatstva i nadziru poslovni odnos s politički izloženim osobama iz drugih država.

Nizozemski su prijedlozi interesantni za našu industriju i naše regulatore iz dva razloga. Prvo, ukazuju na moguća područja na kojima bi se regulativa u skoroj budućnosti mogla mijenjati. Drugo, ukazuju na to kako u zemljama razvijene demokracije i dijaloga javni i privatni sektor pronalaze zajednički jezik i zajedničku platformu za izradu vrlo konkretnih prijedloga za smanjivanje troškova regulacije.

 

Kategorija