Publikaciju možete preuzeti ovdje
Investicije u Hrvatskoj bile su relativno efikasne do početka XXI stoljeća. Zatim je uslijedilo razdoblje neefikasnih ulaganja. Od 2015. godine efikasnost investicija se ponovo popravlja. S obzirom na obnovljeni rast u razdoblju 2015.-2017., investicije u Hrvatskoj su efikasnije od europskog prosjeka iako nisu efikasne kao u osam od deset drugih bivših socijalističkih država, danas članica EU.
U strukturi novih investicija više ne dominiraju građevine. Ravnomjeran je raspored novih investicija između građevina s jedne i strojeva i opreme s druge strane. Međutim, Hrvatska zaostaje u pogledu ulaganja u intelektualno vlasništvo. Taj podatak treba promatrati u korelaciji s relativno malim ulaganjima u R&D i slabom razinom obrazovanja.
U širem smislu, Hrvatska do sada nije uspjela prijeći iz razvojne faze ekstenzivnih ulaganja, koju prati velika važnost fizičke infrastrukture i tehnološke efikasnosti, u razvoj zasnovan na znanju i inovacijama. Kada su investicije starog razvojnog modela zastale, nisu pronađeni novi izvori rasta. Pad investicijske aktivnosti, prvenstveno vođen smanjenjem važnosti državnih investicija ,uzrokovao je veliku oscilaciju aktivnosti i produljenu recesiju.
Turističke, trgovačke i prometne investicije sada najbrže rastu, ali u strukturi prema djelatnostima i dalje pretežu investicije u prerađivačkoj industriji koje također zadnjih godina bilježe rast. Rastu i investicije u opskrbnim sektorima (električna energija, plin, para, klimatizacija), no zabrinjava da investicije u zbroju za sve ostale sektore i dalje stagniraju. To je odraz fundamentalnih slabosti, nepovjerenja, nejasnog smjera politike, zanemarenog razvitka tržišta kapitala i institucionalnih slabosti.
Oko 53% novih investicija financira se iz vlastitih sredstava. Velika ovisnost o vlastitim sredstvima upućuje na dvije ključne mjere: (1) rasterećenja poduzetnika, osobito od poreza na dobit i (2) razvoj zanemarenog tržišta kapitala. Hrvatska je posve nestala sa srednjoeuropske mape tržišta kapitala u proteklih deset godina, no još uvijek je prisutna na mapi FDI. U privlačenju izravnih stranih ulaganja još uvijek leže određeni potencijali, no za to je potrebno urediti institucionalni okvir.
Drugi najvažniji izvor su krediti i financijski leasing; dva najvažnija izvora financiraju oko četiri petine investicija, tako da se drugi izvori poput proračuna, EU fondova i ostalih izvora na koje je javnost fokusirana, važnošću ne mogu usporediti s prva dva privatna izvora. Ključne su institucionalne reforme koje mogu smanjiti rizike naplate i investiranja.