Institut za međunarodne financije predlaže okvir za strateški dijalog o učinkovitoj financijskoj regulaciji

Bivši regulatori i lideri ponajvećih globalnih financijskih institucija postigli su u sklopu posebnoga odbora Instituta za međunarodne financije iz Washingtona suglasnost o sljedećim načelima za vođenje budućeg strateškog dijaloga o djelotvornoj regulaciji:

Neizvjesnosti u pogledu provedbe i pretjerani detalji u regulaciji u konačnici umanjuju sposobnost financijskih institucija da uslužuju svoje klijente.

Pretjerani detalji također ometaju razvitak novih proizvoda, usluga i praksi koje inače na tržištu evoluiraju velikom brzinom.

Neusklađeni propisi i njihova nekoordinirana provedba u različitim državama i sektorima smanjuju djelotvornost regulacije i stvaraju nepotrebna opterećenja za regulatore i financijske institucije.

Ideja regulacije ugrožena je kada se nadziru samo neke institucije iz šire skupine institucija koje inače nude slične financijske proizvode i usluge.

Propisi koji se oblikuju bez odgovarajućih konzultacija s uključenim stranama, posebno onima na koje se ti propisi odnose, u pravilu ne maksimiziraju djelotvornost regulacije te dovode do nepredviđenih posljedica.

Neujednačena provedba propisa dovodi do neželjenih posljedica u čitavome financijskom sektoru.

Posebna je zanimljivost što su lideri privatnoga sektora i bivši regulatori u okviru Odbora postigli suglasnost o tome da regulatori nedovoljno razumiju ponašanje privatnoga sektora, dok privatni sektor nedovoljno razumije ciljeve i ponašanje regulatora. Otud vjera u to da obje strane mogu profitirati razvitkom dijaloga.

Naravno, taj dijalog mora biti stručno zasnovan i dobro osmišljen (pa se javila ideja o „strateškom dijalogu“), kako bi se izbjegle zamke poput mogućih optužba za konflikt interesa, međusobno „špijuniranje“ i „hvatanje“ regulatora u mrežu privatnih interesa. Pokazalo se da su uzajamno povjerenje, etičnost, transparentnost dijaloga pred očima stručne i šire javnosti te pregledi i mišljenja neovisnih stručnih autoriteta najbolji osigurači trajnoga dijaloga.

Takvi su osigurači nužni radi uspostave dijaloga o ciljevima regulacije i načinima postizanja njenih ciljeva. Dijalog koji se vodi samo o detaljima provedbe, kao što je slučaj u mnogim zemljama, ne bi se mogao smatrati strateškim dijalogom u smislu ovoga dokumenta.

Dodatnu zanimljivost predstavlja pozornost koju dokument posvećuje takozvanoj mekoj regulaciji i samoregulaciji. Tržišna transparentnost i disciplina trebali bi se u budućnosti razvijati pomoću različitih kodeksa čija bi se provedba zasnivala na načelu „poštuj ili objasni“ (slično našemu Kodeksu korporativnog upravljanja) te putem formalnih samoregulacijskih ugovora i institucija privatnoga sektora. U sklopu Odbora postignuta je suglasnost da se svi problemi sigurno ne mogu riješiti na ovaj način, no članovi smatraju da potencijali tržišne discipline, transparentnosti i samoregulacije ni izbliza nisu iscrpljeni.

Posebna je pozornost posvećena golemu nesrazmjeru brzine kojom napreduje financijska globalizacija i brzine međunarodnoga ujednačavanja financijskih propisa. U tome se vide i najveće opasnosti po globalnu financijsku stabilnost. Članovi Odbora smatraju da se rješenja za te probleme nalaze u tome da regulatori u pojedinim zemljama što brže prihvate globalne standarde te u međunarodnoj suradnji regulatora zemalja matica i zemalja domaćina njihovih kćeri, podružnica i filijala.

Dokument posebnu pozornost posvećuje planiranju rješenja za slučajeve rijetkih događaja poput financijskih kriza. Uistinu je paradoksalno da su i privatni sektor i regulatori do sada svoje krizne scenarije i planove hitnosti razvijali u izolaciji jedni od drugih. Gotovo da ne postoji niti jedno drugo područje na kojem bi se privatni i javni interes tako podudarali kao što se podudaraju na ovome. I privatne i državne institucije žele preventivno smanjivati vjerojatnost izbijanja ekstremnih negativnih događaja, odnosno biti što spremnije kada oni nastupe ne bi li trajali što kraće i imali što manje negativne posljedice. Odbor poziva na simulacije i stres-testove u kojima će središnje banke i regulatori sudjelovati ili kao aktivni sudionici ili na konzultativnoj osnovi.

U ovome bismo prikazu željeli posebno naglasiti upravo taj problem jer smo se na istu temu već osvrtali u sklopu HUB Analiza prigodom prikaza konferencije Tržišta novca u Opatiji u travnju 2007. te u prikazu Odabranih pitanja iz dokumenta MMF-a. U nordijskim zemljama (prva je bila Norveška) banke i regulatori zajedno razvijaju krizne scenarije i informiraju jedni druge o rezultatima stres-testova. Neke od tih analiza čak i rade zajedno u sklopu posebnih stručnih skupina. Takav se pristup širi na sve veći broj zemalja i s priličnim stupnjem sigurnosti možemo predvidjeti da će postati standard u bliskoj budućnosti, posebno s razvitkom primjene Basela II. Na taj se način rasprava o rizicima seli iz domene općih, nerijetko i emotivno inspiriranih tvrdnji, u domenu analize i brojaka, odnosno dijaloga struke.

Na kraju prikazujemo zanimljivu podjelu odgovornosti između privatnoga sektora i regulatora, kako ju vidi Posebni odbor Instituta za međunarodne financije. Odgovornosti privatnoga sektora su: etično vodstvo; djelotvorno upravljanje s naglaskom na upravljanju rizicima; proaktivan odnos s regulatorima; izrada planova za upravljanje krizama; učinkovit sustav interne kontrole; transparentnost prema javnosti; prevencija financijskog zločina i pranja novca; zaštita privatnosti klijenata; fer (korektan) odnos s klijentima; sudjelovanje u regulacijskim procesima i zajedničkim industrijskim akcijama.

Odgovornosti su regulatora: jasno definiranje i artikulacija ciljeva; povremene provjere; briga o provedbi propisa u ranoj fazi njihova nastajanja; suradnja regulatora (kako međunarodna tako i suradnja s drugim regulatorima u zemlji); osviještenost o međunarodnom okruženju (međunarodna usklađenost regulacije); brzi i konzistentni odgovori na upite uz otvorenost prema financijskim inovacijama; ohrabrivanje privatnoga sektora na inicijativu, upite i sudjelovanje u procesima donošenja regulacije; razumijevanje da nadzor nije nadomjestak već samo nadopuna aktivnostima koje su usmjerene upravljanju rizicima; poštivanje načela proporcionalnosti (akcija regulatora mora biti proporcionalna dimenziji problema o kojem je riječ); koordinacija „razumne provedbe“ (regulatori i državna tijela prisile moraju provoditi međusobne konzultacije s ciljem izbjegavanja nepotrebnog parničenja – drugim riječima, pri izradi i provedbi regulacije potrebno je voditi računa o posljedicama regulacije u pogledu pokretanja i provedbe sudskih procesa) te kontinuitet (izbjegavanje naglih zaokreta u regulaciji).

Kategorija